2.2 Kako se upravlja Crkvom?

Krist je ustanovio crkvenu hijerarhiju s poslanjem da u njegovo ime pase Božji narod i zato joj je dao vlast. Ona je načinjena od svetih službenika: biskupa, svećenika i đakona. Zahvaljujući sakramentu reda, biskupi i svećenici u vršenju svoje službe djeluju u ime i u osobi Krista Glave; đakoni služe Božjemu narodu u službi (diakonia) Riječi, bogoslužja i ljubavi. [KKKC 179]

Po uzoru na dvanaestoricu apostola, koje je Krist izabrao i zajedno poslao, jedinstvo članova crkvene hijerarhije u službi je zajedništva svih vjernika. Svaki biskup vrši svoju službu kao član biskupskoga zbora, u zajedništvu s papom, i s njim dijeli skrb za sveopću Crkvu. Svećenici svoju službu vrše unutar prezbiterija (svećenstva) partikularne Crkve, u zajedništvu i pod upravom vlastitoga biskupa. [KKKC 180]

Crkveno služenje ima i osobno značenje zato što je snagom sakramenta reda svatko odgovoran pred Kristom koji ga je osobno pozvao i povjerio mu poslanje. [KKKC 181]

Demokratski princip glasi: sva vlast proizlazi iz naroda. U →CRKVI, međutim, sva vlast dolazi od Krista. Stoga Crkva ima svoje vlastito hijerarhijsko uređenje. Istodobno Krist joj je dao i kolegijalnu strukturu.

Hijerarhijski element u →CRKVI sastoji se u tome da je sam Krist onaj koji u njoj djeluje kada posvećeni službenici Božjom milošću nešto čine ili daju što sami po sebi ne mogu učiniti ili dati, na primjer kada u Kristovo ime podjeljuju →SAKRAMENTE i poučavaju po njegovoj ovlasti. Kolegijalni se element u Crkvi sastoji u tome da je Krist predao cjelovitu vjeru dvanaestorici →APOSTOLA, čiji nasljednici pod vodstvom Petrove službe predvode Crkvu. Sabori (koncili) neodvojivo pripadaju ovomu kolegijalnom vršenju službe. I u drugim se crkvenim ustanovama, na sinodama i u vijećima, može pokazati plodnim mnoštvo duhovnih darova i univerzalnost Crkve u svijetu. [Youcat 140]

Kolegij ili zbor biskupa, u zajedništvu s rimskim biskupom i nikada bez njega, vrši i vrhovnu i potpunu vlast nad Crkvom. [KKKC 183]

Biskupi u zajedništvu s papom imaju dužnost svima vjerno i mjerodavno navješćivati evanđelje, kao vjerodostojni svjedoci apostolske vjere obdareni Kristovom vlašću. Po nadnaravnu osjećaju vjere Božji narod nepokolebljivo pristaje uz vjeru, pod vodstvom živoga Učiteljstva Crkve. [KKKC 184]

Nezabludivost se praktično ostvaruje kada rimski biskup snagom svoje službe vrhovnoga pastira Crkve, ili zbor biskupa u zajednisštvu s papom, poglavito okupljen na općemu saboru, konačnim činom proglašuju nauk vjere i morala, kao i onda kada se papa i biskupi u vršenju redovita Učiteljstva slažu u predlaganju nekoga nauka kao konačna. Uz ta učenja svaki vjernik treba pristajati posluhom vjere. [KKKC 185]

Biskupi posvećuju Crkvu dijeleći Kristovu milost služenjem Riječi i sakramenata, poglavito euharistije, te svojom molitvom, primjerom i radom. [KKKC 186]

Svaki biskup kao član biskupskoga zbora kolegijalno se skrbi za sve partikularne Crkve te s ostalim biskupima u zajedništvu s papom za cijelu Crkvu. Biskup, kojemu se povjerava neka partikularna Crkva, njome upravlja svetom vlašću, koja je vlastita, redovita i neposredna, izvršavana u ime Krista, Dobroga pastira, u zajedništvu s cijelom Crkvom i pod vodstvom Petrova nasljednika. [KKKC 187]

→BISKUPI ne mogu djelovati i naučavati protiv →PAPE, nego samo s njim. Papa naprotiv može u jasno određenim slučajevima odlučivati i bez pristanka biskupa.  

→PAPA je svakako u svojim odlukama vezan vjerom →CRKVE. Postoji nešto kao zajednički osjećaj vjere Crkve, Duhom Svetim probuđeno, u Crkvi trajno postojeće temeljno uvjerenje u stvarima vjere, na određeni način zdrav ljudski razum Crkve, odnosno ono “što uvijek, posvuda i svi vjeruju” (Vinko Lerinski). [Youcat 142]